neverinov blog
31.07.2010., subota
Je li prije bilo bolje? Kada sam na nekom terenu ne mogu ne razmišljati o ljudima koji su nas tamo pretekli i mogućim scenama kojima je mjesto bilo svjedokom. Tako sam sad opet nakon dve godine u Ljubićevoj pećini o kojoj sam već pisao. Ovoga sam puta osim kopanja u samoj špilji imao prilike prosijati sa sitom vreće sa nalazima u blatu koje smo obradili pokraj jedne crkve u prirodi odmah tik do samog centra Vodnjana. Kada uz pomoć vode iz zemlje i zaborava se pojave na danjoj svijetlosti oblici i boje minulih vremena, sječiva, kremeni, otisci na stijenkama raznih keramičkih posuda, neumoljivo potiče moju maštu i rađa pitanja na koja neću imati odgovor. Jesu li ti ljudi bili nemilosrdni kao mi ili su bili u harmoniji sa zemljom i prirodom na način koji smo mi izgubili jer nam je jedina mjera postao profit?  Teško je zamisliti kako je posjedovanje ovog noža predstavljalo posjedovanje najmoćnijeg oružja sa svim implikacijama nasilja i prevlasti koje je ono vodilo sa sobom.  Jučer sam imao raspravu sa jednim francuzom koji se odlučio za prapovijest pa je stavio u pitanje moje predodžbe o jednom matrijarhalnom, mirnijem i socijalno pravednijem društvu.  Naravno kao socijolog, francuz mi ne može odgovoriti o stanju društva kao da ima u posjedu savršenu sliku već zaključuje iz indirektnih dokaza koje nudi ideologija (a ideologija je ono što društvo, a zapravo elita, želi da mislite o društvu i samima sebi) prikazana u artefaktima.  Naravno pošto su sve to pretpostavke jer nema pisanih svjedočanstva tih sudionika toga vremena moj kolega arheolog sa pravom kaže da svatko može pobiti francuzove teorije.  Rekao sam francuzu jučer nakon ručka da me oduvijek zanimalo antičko doba kao idealizirano vrijeme u kojem je glavnu stavku imalo znanje, mudrost, logika te da sad malo stariji ne pušim te iste srednjoškolske fore jer kako društvo može biti pravedno ako počiva na robovlasništvu i nasilju makar se deklariralo kao bastijonom zakona? Zakona da, ali prema onima bogatima koji su legitimirali kroz njih pravo na svoje ogromne posjede (Peather Heather u svojoj knjizi Pad rimskog carstva kaže da je 5% privilegiranih imalo u posjedu 80% zemlje).  Po nekoj percepciji imam osjećaj da se ta proporcija nije promjenila dan danas samo što za robovlasnički odnos koristimo eufemizam dužnika banaka kroz nepovoljne kredite.  Sada nemamo više feud o kojem se moramo skrbiti i polovicu davati vlastelinu i desetinu crkvi već je to postalo samo vraćanje kredita a desetina je tih 23% koje beskorisno izdvajamo državnoj birokraciji kako bi se mogla neometano perpetuirati.  Čini mi se da mnogo više slobode ima u svečanim dokumentima poput ustava nego u stvarnosti što taj papir stvrstava u nekakvo cerimonijalno mrtvo slovo na papiru. Podsjeća na teški biskupski zlatni prsten iza kojeg stoje nečija gladna usta.    Naravno najlakše će biti nekima etiketirati ova mišljenja marksističkim ako se ne podudara sa njihovom vizijom da ovaj svijet i društvo ne moraju biti baš ovakvi.  No to je sasvim očekivano od onih koji djele ovu zbilju na crno i bijelo, gvelfe i gibeline, na crvene i crne, komuniste i fašiste.  Dualna podjela gledanja na svijet je poražavajuća jer dovodi do pogrešnog rezoniranja "ako nisi sa nama onda si sa njima".  Logika kojom se obilato koristi ova vlada i na koju su nasjeli ljudi koji mi ipak nešto znače u životu a svoje argumente vade iz istog lonca zajedno sa onim da su neistomišljenici i prosvjednici najobičnije lijenčine sa filozofskog fakulteta jer ako imaju toliko vremena da se bune to je samo zato jer im se neda pošteno raditi.  Uglavnom sam uvjeren da je od takvih štetnih razmišljanja (zajedno sa onim na nacionalnoj i religijskoj bazi) prošlo barem 100 godina i da smo nešto od svih silnih nesreća i tužnih sudbina i naučili.  A onda kad mi se suprotstavlja netko tko podizanje glasa stavlja na isti level sa argumentima i ispravnost svojih teorija objašnjava sa brojem onih neistomišljenika koji su silom umuknuli onda baš i više nisam siguran da smo toliko napredni onoliko koliko tehnologija ide ubrzanim korakom.  Kada me ti isti prijatelji pitaju zašto nisam zadovoljan sa onime što imamo neodoljivo me podsjete na indijance koji su okupirani šarenim perlicama i alkoholom dok im europljani otimaju zemlju ili na ovu pjesmu od Elementala: Koga da pitam, brate ko ce mi dat' odgovore reci bilo sta osim da je moglo biti gore  Ti isti prijatelji imaju posao na crno, krpaju kraj sa krajem ili imaju dugove koji ih stišću na sve strane i tješe se alkoholom i rečenicom da uvijek može biti gore. Nisam baš siguran da sam sa ovim tokom misli htio okarakterizirati ovaj post o povijesti ali sve sam više uvjereniji da ne postoji nikakvo mitsko zlatno doba u kojem su ljudi bili solidarni. Francuz kaže da u prapovijesti sva ta piramidalna struktura moći bila malo opuštenija radi malog broja ljudi na ogromnim prostranstvima. Kompeticije i ratovi (ali i trgovina) su počeli sa rastom broja ljudi. No na kraju i nije toliko bitno što je mislio jedan naš predak i da li se nadao boljem sutra ili je strahovao od oskudice u sadašnjosti pošto je životni vijek bio nezamislivo krači. Bitno je zapravo hoće li se stvari promjeniti na bolje i silna bogatstva koje ima nekolicina da se pravednije raspodjeli jer su resurse ovoga svijeta zapravo od svih nas ali je želja za profitom skrenula pozornost na gomilanje bezvrijednog papira. Paradoks svih vremena jest onaj u kojem nekolicina vlada nad brojnom većinom a u Mravima u jednom djelu je odlično jedan od mrava postavio pravi zaključak kad su skakavci zaprijetili da će uništiti mravinjak: njih je stotine a nas je tisuće. Pa da parafraziram samotnog mrava: nas je milijarde a njih ima na tisuće, pa kako im uspijeva održavati tisućljećima ovakvu situaciju? Kao što je rekao Dickens u Božićnoj priči kada duh božiča koji će doči otkriva da su neznanje i indiferentnost najgore pošasti (nad kojima ideologija cvijeta ko korov). Imate li osjećaj da je nešto trulo? |
25.07.2010., nedjelja
Upoznavanje Rijeke - Pulac Pulac kao dio Rijeke nalazi se u samom zaleđu sa svojim Velim Vrhom na nadmorskoj visini od 435 metara. Sa njega puca predivan pogled na Kvarner, Grobničke alpe, Liburnijsku rivijeru (danas malo uži pojam od prije), Ćićariju, Sjeverni Velebit.  Cestom koja ide preko Kozale za Drenovu skrečemo desno nakon skretišta autobusa ili kod "streljane" (tata mi je pričao da su ovdje streljali ljude dok je u bivšoj Jugi bila smrtna kazna pa je jedan iz streljačkog voda dobivao pravi metak dok su ostali bili falši pa ovi iz voda nikad nebi znali tko je zapravo pucao u osuđenika).  Nakon 2 kilometara vožnje strmom cestom kroz naselje prolazimo kroz šumu gdje su klupice postavljene u razmacima sve do kapele. Kanjon Rječine...   Vidi se Krčki most, Urinj, sve do Senja...  Poslje Bakarskog zaljeva (koji naslučujem iako ne vidim) vidi se Vinodolska dolina a još iza vjetrenjače.  Kraljevica, Crikvenica, Novi Vinodolski, Selce (pa i Klenovica gdje radi blogerica U što starimo)  Jučer je bilo zahlađenje popračeno vjetrom i nešto malo kiše. Sjećate li se Truman Showa kada Trumanov "najbolji prijatelj" Marlon ispija i reklamira pivu, gleda u nebo i kaže da se tamo gore nalazi veliki umjetnik (pošto je tamo nebo falš onda znamo da je sve to aluzija na redatelja Kristofa) sa kistom.   Preko Kanjona grad Grobnik...    Akumulacijsko jezero Valići a iznad Jelenje na Grobničkom polju.    Ulaz u bunker... Pulac je prožet tunelima i bunkerima i zato se govori da bi mogao postati turistička atrakcija. Osim toga ovdje se protezao limes o kojem istražujem.    Ćićarija.. nazvana tako jer se njezini stanovnici istro-romunji zovu Ćići (slatko zar ne?)  Kastav koji je dobio ime od latinskog castra (tvrđava). Gorbnik i Kastav imaju pogled jedan na drugo i uvijek su si bili nekako srodni a u mojom mentalnoj mapi su uvijek razdvojeni kanjonom i zato daleki.      Između Rijeke i Cresa...  Taman se remorker sakrio iza...    Kiša pada kod Velih vrata (prolaz između Istre i Cresa).   Sunce obasjava moje Sunce. |
21.07.2010., srijeda
Kičej - Veli Brig - Brgudac - Vranjeno Ovu dionicu smo prešli dva tjedna prije one kod Klane u potrazi za ostacima Liburnijskog limesa u sklopu fortifikacije Claustra Alpium Iuliarum koji su trebali zaustaviti najezdu barbarskih naroda koji bi probili limes na Dunavu i navalili preko današnje Slovenije i Hrvatske na teritorij Italije. Kako to često biva na kraju ispada da je zid poslužio u građanskim ratovima između careva i brojnih uzurpatora na prijestolje.  Ovoga puta se zahvaljujem gospodinu lovočuvaru Darku Čarogonji i tatinom bivšem kolegi iz HT-a Veljku Franoviću pripadnicima Lovačkog društva "Jelen" iz Čavli.  Ostatak posade sačinjavali su sveprisutna Višnja, Kata(rina) na fotoaparatu, otac kao zapisničar i ja kao mali od gps-a.  Da stignemo do mjesta gdje počinje Zid parkirali smo se kod makadama koji vodi iz Jelenja i nastavili jedno 20 minuta pješke uz opaske gospodina Darka koji nam je objašnjavao kako prepoznati tragove prolaska medvjeda i jelena.   Ne mogu se načuditi koliko nepoznatih mjesta ima u zaleđu Rijeke, sasvim drugi svijet a niti 10 kilometara zračnom linijom od grada.  Biološka raznolikost Primorsko-goranske županije leži u tome što je tu tromeđa između mediteranske, alpske i kontinentalne klime. Kartu biogeografskih regija hrvatske mi je ustupila Semiramida.  Divljinu presjeca dalekovod..  Brdo Kičej sa svojih 606 metara stoji iznad izvora Rječine .  Vidlljivo je more sa otokom Krkom.Ova fotka je poslana na Foto Natječaj, jednostavno mi je bilo fascinantno kakvu si je panoramsku točku izabrala ova biljka.  Vidi se i Učka..  Vrludavi kanjon Rječine.  Iza nas prostiru se Grobničke alpe.     Ako se ne varam ove tragove je ostavio srndač koji izlučuje te neke svoje sokove iz nekih svojih žljezdi kako bi markirao teritorij.  Kad smo prošli Veli Brig kod Brgudca (a to je ipak širok pojam) naišli smo na početak zid kod provalije na jug.  Evo kako izgleda trakt, nije baš bajno ali je barem vidljivo.   Na nekim tokama još uvijek se može vidjeti lice zida.    Krugovi u kamenu...   Kod lokacije Vranjeno naišli smo na objašnjenja za prolaznike.   Zid je ovdje restauriran..  Okrugla kula..  Nikako fokusirat ovu žabu...   Dionica koju je restaurirao Ranko Starac uz pomoć Društva za povjesnicu Klane (ne obazirati se na političke konotacije stranice, već samo na tekst) uz pomoć osnovnoškolaca iz Klane i ostalih škola kroz čiji prostor prolazi zid. Stvarno hvalevrijedno.  Zid je imao kontrafore koji su bili povezani drvenim daskama pa su na vrhu stražari mogli šetati.  Korito potoka Zala.   A ovdje smo finili sa zidom, nastavak je u prijašnjem postu gdje rekognosciramo prostor oko Klane.  No još moramo prevaliti put do auta pa iskorištavamo mogućnost slikanja okoliša.    Šumarija Rijeka je zaštitila Zeleni hrast koji je jako rijedak na našim prostorima a na internetu vidim da je još jedan takav u okolici Zadra.  Sličnu fotku zaoravljenog mosta poslao sam isto na Foto Natječaj.  Inače most ide preko osušenog korita Zale ali do tu smo došli autima, nema veze sa limesom. |
16.07.2010., petak
Mojim sugrađanimaVrijeme brzo prolazi ti zaglavljen u trenu s ove mrtve tačke stvari nikako da krenu ne radiš baš ništa, a nadaš se svemu sam si izrežir'o sebi ovu filmsku scjenu! Borite se vi i dalje svak za svoju vjeru Nije bitno imate li šta u frižideru masovna hipnoza danas prešla svaku mjeru ruke peru, oni ruke peru Nemojte me odmah proglasiti naivcem nakon što pročitate ovaj post. Gledao sam vas još u osnovnoj školi i pitao se što vam se dešava. Čemu tolika patnja? Promatrao sam vas još u srednojoj i nije mi ni tada bilo jasno kako možete dopuštati nedopustivo. Sada imam 26 godina i sada me zajedno sa vama promatraju mlađe generacije kojima ćemo uništiti život ništa ne poduzmemo. Vratio sam se danas iz Udina gdje smo sestru otišli upisati na faks (btw desio se preokret, odustala od veterine i uzela povijest umjetnosti, mrzitelji humanističkih nauka nemojte plakati) i nakon dana provedenog u Italiji sa sestrom i Dragom vratim se i što vidim, murija hapsi prosvjednike i štiti privatni interes jednog poduzetnika na poziv Grada Zagreba (bit će da Grad postoji radi takvih a ne radi nekih tamo šta li građana tjah). Ispravite me ako sam krivo shvatio. E sad, policija intervenirala na poziv Grada a tijekom akcije hapšenja usljedila je degutantna scena gdje sdp-ovci radi političkih poena žele završiti u pržunu zajedno sa onima koji ovdje čame mjesecima. I ništa ih nije zasmetalo što su oni ti isti koji su digli ruku u gradskoj skupštini za Horvatinčićev projekt (nisu ih zasmetali ni zvižduci). Na upit HDZ-u zašto ništa ne poduzme Hebrang (lice i naličje privatizacije, pljačke, izopačenog nacionalizma) nakon što je podebljao obraz do neslučenih visina, odgovara da se mora pustiti institucije da rade svoj posao inače bi to bio pritisak politike. Pa di im je bio taj stav kad se odlučivalo tko će biti ustavni sudac (odličan primjer Jasne Omejec, oni njoj funkciju ona njima legitimaciju) i tko sve neće sjediti u nadzornim odborima i upravama onog što je ostalo od tvrtki koje su naši očevi izgradili. Osim toga Karamarko radi za hdz vladu a Hebri ga ne može zaustaviti? Morana Paliković Gruden (HNS) podpredsjednica gradske skupštine kaže da sve ovo može opozvati samo gradonačelnik kojeg se ne može naći ni za lijek (bio nekad sveprisutan a od izbora se duri jer nije pobjedio). Ako se ne varam Milanovi i Horvatinčićevi poslići pod povećalom su DORH-a ali policija promptno reagira kako bi osigurala prilaz radnicima gradilištu. Ma tko tu koga zajebava nekavim riječim ako "red", "demokracija", "zakonitost" kada su ovi koji bi morali provoditi te koncepte prvi u redu na uništavanju istih. Krug je zatvoren futilnim rečenicama predsjednika republike "nadležne institucije rade svoj posao" što zapravo zvuči lijepo ali u suštini ne znači ama baš ništa. A vi koji se hladite u klimatiziranim stanovima i pratite situaciju preko televizije dok se prosvjednici na onom asfaltu prže radi svih nas? Dokada ćemo naše sugrađane pustiti same? Svi mi govore da na nama mladima svijet ostaje ali to se neće desiti ako se sve dobne i društvene kategorije ne skupe na jedno jedino mjesto. Kad ćemo okupirati taj Markov trg i pokazati da nas ima više od njih? Instinkt, duša, um i razum mi govore da je to jedina logična stvar koja se treba napraviti a ako krene iz Rijeke nema ponosnijeg od mene. Ili još bolje ako krene sa bloga. Postoje gore stvari od gubitka života kao život bez dostojanstva koji nam oni nude. Neka im se malo tresu gaće za promjenu, meni je puna kapa straha od budućnosti radi tuđeg neznanja, gluposti i zločina makar bi htio živjeti na miru bez da me itko dira ali to očito nije moguće, svi smo mi nadohvat ruke i nemojmo se zavaravati, danas se događa njima a sutra će se događati nama, zapravo već nam se događa ali već dvadeset godina zatvaramo oči. Ja se osjećam krivim jer ne radim ništa a nadam se svemu. I dalje polažem nadu u nas nakon svega. "ZA GRAD" Milane moj, slušaj me, Sjest ću pred maricu ne mrdam odavde Neću bit pijun ni vlasti ni vlade I možeš me tući i slomit mi kosti Al' ja ću se opet s rogatim bosti U meni je snaga cijeloga grada Stat ću pred muriju na vrh barikada Izać" ću van, povikat' ću dosta, Slobodna je skupa al' neka me košta Htjeli smo pustiti da zakon odluči, ali zakon je ku... i zakon nas koči Slijepci nas vode u gradskoj strukturi Al' došlo je doba da bagru najurim Ovo je moj grad Ja ću braniti srce i dušu grada, Ja ću vikati glasno sa svih barikada Ovo je moj grad Čuješ li? Izađi na cestu Jedna je ljubav, izađi na cestu |
11.07.2010., nedjelja
Oda sestri Poznajem ju cijeli njen život i nagledao sam se već svega i svačega, kako dobrog tako lošeg i siguran sam da ću mnogo toga još naučiti od nje.  Do sada je bilo da sam ja onaj koji odlazi dok je ona uvijek bila doma sa roditeljima a za koji mjesec će se situacija promjeniti tako što će odsada ona biti u drugom gradu u kojem sam proveo 6 godina svoga života. Uskoro se te stranice moga života zatvaraju dok se njene tek počinju pisati a miris promjene osjeća se zrakom.  Tri gracije u mom životu, teta, majka, sestra na maturalnom balu.  Ja sam ostao ugodno iznenađen sa njezinim izborom veterine u Udinama a roditelji kao uvijek potiču da izaberemo ono što želimo raditi a ne ono što bi jednog dana moglo osigurati ili olakšati egzistenciju. Odluka je na nama i pokazalo se kao najboljipotez sa njihove strane. Studiranje u drugom gradu, dalje od obiteljskog gnijezda, je važan trenutak i poželjan za svakog tko ima priliku tako nešto učiniti iz razloga što si prepušten sam sebi i počinješ uviđati koje su tvoje granice, mogućnosti, potencijali. U Udinama smo uhodani sa papirologijom poučeni iskustvom mojih 6 godina, poznajemo grad, znamo što se sve treba napraviti da se postignu najbolji mogući uvjeti. Studentski dom, stipendija, đeparac, mogućnost putovanja i upoznavanja svijeta (Erazmus) joj neće faliti a na njoj ostaje samo da istražuje, trenira život i vidi kako je to kad se sam moraš pobrinuti za sve što ti je bitno i što ti treba. Već vidim da će uživati u samostalnom životu i brojnim mogućnostima koje on nudi i izjavljujem da sam ja jedan ponosni brat. Suzana uživaj u ovoj prilici koja ti se nudi i znaj da te doma uvijek čekamo raširenih ruku. |
08.07.2010., četvrtak
Rekognosciranje kod KlaneUpoznavanje nečega je prvi korak ka vrednovanju istoga i u to duboko vjerujem. Otkada sam se odlučio za temu moga stručnog magisterija shvatio sam koliko ljudi nemaju pojma o čemu ću ja to pisati a kad me pitaju onda nastane muk pa moram objašnjavati inače zvuči kao da nisam rekao ništa. Ako vam kažem da je moja tema jedan zid mogli biste se slatko nasmijati "ta ovaj ludak piše magisteriji o nekakvom zidu, neš ti radnje". Ako produbim svoju prvu rečenicu i kažem vam da je to limes onda vam valjda dolazi pri pameti oni najpoznatiji limesi iz rimskog doba poput Hadrijanovog zida i onog na Dunavu i Rajni. Potreba jedne civilizacije da sačuva vlastiti integritet od vanjskih nasrtaja je izrodilo mnogo takvih zidova,limesa, linija kroz ljudsku povijest. To je potreba da se jedna država osjeti sigurnom unutar vlastitih granica ali to može dovesti i do paranoja u naoružanju i zatvaranju u sebe. Najbolji primjer je Maginotova linija nastala nakon Velikog rata kako Njemačkoj više nikad nebi palo na pamet napasti Francusku. Nijemci su problem riješili tako što su ju zaobišli preko Belgije. Sada više nema potreba za zidovima (Izrael-Palestina je izuzetak), sada se skupljaju atomske bombe. Nemojte mi zamjeriti što sam skrenuo sa teme. Moja tema će biti o jednom sustavu obrane Claustra Alpium Iuliarum kojeg su rimljani dali sagraditi nakon što je najezda barbara bila neizbježna. Katastrofa se desila za vladavine cara i filozofa Marka Aurelija 168 n.e. kada je jedna koalicija germanskih plemena probila do samog srca carstva, uništila Oderzo (Opitergium) i opkolili Akvileju. Marko Aurelije ih je uspio izgurati izvan granica ali rat je nastavio do njegove smrti godine 180. Taj napad je uzrokovao ekonomsku, političku, društvenu i moralnu nesigurnost diljem Carstva a odjeke možemo pronaći u izvorima kao i u arheološkim ostacima.  Dio limesa na hrvatskom tlu zvan i liburnijski limes se protezao od antičke Tarsatike (Rijeka) pa preko Jelenja, Klane sve do Prezida u Gorkom Kotaru.  Potrebno je shvatiti da to nije bio limes u punom smislu riječi, zato jer se nalazio unutar jedne države i zato jer su to zapravo zatvarači (što znači riječ claustra na latinskom) pojedinih prolaza u dolinama. Sam brdoviti teritoriji Kvarnera, Gorkog Kotara, Kranjske je onemogućio da se neprijatelj vrzma gdje god želi.  Odmah ispred općine bista Matka Laginje, takva je i u Kastvu.   Kad kažem da idem na rekognosciranje svi me zbunjeno gledaju što sam htio time reći. To je samo utvrđivanje arheoloških ostataka golim okom na površini.  Dok je na moru bilo užasno nesnosno ovdje je taman friško kako treba biti.    Zadao sam si zadatak da osim što pišem o spomenutim zatvaračima da odem na lice mjesta i vidim zatečeno stanje. Talijanski bunker između dva rata kada je Kraljevina Italija se ukopavala a odmah do nje vojnici Kraljevine SHS (kasnije prve Jugoslavije) podizali Rupnikovu liniju.    Od onog bunkera hvala jednom rovu se moglo doći do mitraljeskog gnijezda.  Nakon toliko armiranog betona ove nas divlje jagode mogu samo razgaliti.  Ako tko želi napisati ime i prezime pa da ga gss traži od tamo ako se šta desi...  Na dnu ove fotke se vidi obris kopče moga gps-a koji ima opciju fotkanja i okidanja točke tamo gdje sam fotkao. Jako korisna stvar. Oduševila me suradnja lokalnih ljudi koji poznaju mjesto i kojima se zahvaljujem ovim putem. Ovim putem zahvaljujem šumaru Josipu Štembergeru na objašnjenjima, navođenju i društvu.  Zid je ovdje visine nekih pola metra i rascvao se sa obje strane. Prije 40 godina kada je ovdje dolazila Radmila Matejčić zidovi su bili vidljivi iz daleka jer ovce i koze brste sve što stignu ali kako smo se odrekli i te grane šuma je naprosto pokrila sve.  Čini se da se ljudima sviđa saznati nešto više o vlastitom kraju pa mi nije bilo teško naći društvo i oformiti ekipu koja će ići sa mnom. Tako je uvijek netko sa mnom na funkciji zapisničara ili fotografa dok ja lunjam gps-om. Ovog puta su išli Katarina i Najdraža sa mnom.   Nevjerovatno mi je da nisam nikad otišao do tako bliskih mjesta Rijeci (barem zračnom linijom) pa se sad pronalazim u otkrivanju vlastitoga kraja.  Iako ne bi ste rekli ovo su ostaci kvadratne kule ali ako malo bolje pogledate onda uviđate kut..  Putokaz iz fašističkog doba koji označuje da se tu pompozno nalazi "il vallo romano". Ne vidi se na fotki ali u desnom kutu je "fascio" snop prutova (fasci litori) sa sjekirom u sredini koji je u Rimu označavao osobu koja je pokrivala neku važnu državnu funckiju (npr. narodni tribun, kojeg su pratili tijelohranitelji sa tim prutovima jer je njegova osoba uživala sacrosanctitas, tojest nije mu smjela past vlas sa glave pošto je bio svet bogovima dok bi pokrivao dužnost. A onda su to preuzeli fascisti zajedno sa imenom jer su mislili da su nekakav revival rimskoga carstva.  Moj zid se uzdiže a kuda on tud i ja..  Ah ma ke lipe lase ća ne?   Uzimanje točaka je viša matematika, zato djelujem tako koncentrirano u aparat..  Gore ili dole? Marko bi rekao da gore od ovog ne može i masno se nasmijao.  Taman se može hodati po njemu, lako je uočljiv ako gledaš uzduž (ko i svaki zid uostalom).   U daljini se vidi Jadran zajedno sa otocima, osim toga vidi se i Kičej, brdo od kojeg smo krenuli rekognoscirati dva tjedna prije.  Vraćamo se prema autu..  .. i pičimo na more nakon što smo bili vrijedni. Limes ide od Rijeke, Gorskog Kotara, Slovenije (Logatec, Vrhnika, Hrušica) pa sve do Rattendorfa im Gailtail na jugu Koruške. Ne treba spominjati da bi ovo mogao biti dobar euroregionalni projekt i pokrenuti arheologiju u svrsi turizma, samo treba ispričati priču. Nadam se da vam nije bilo naporno i ako ste osjetili unutarnju ugodu prouzrokovanu spoznajom nečega, onda smatram da je ovaj post ispunio svoju svrhu. |
02.07.2010., petak
Asado argentino Mogu se pohvaliti da mi je ovo već treči put da pomažem u Asadu, tojest argentinskoj roštiljadi namijenjenoj prikupljanju novca za djecu u gradu Santa Fe. Svatko tko se želi najesti i popiti i usput učiniti dobro djelo za samo 23 eura (a jede i pije dok ne svisne) i kupiti koji broj lutrije u kojem se može osvojiti svašta nešta (meni se dopala čaša za mate za ispijanje osvježavajučeg čaja) iz Argentine. Roštiljadu organizira udruga Vientos del Sur koja promovira obranu društvenih i ljudskih prava. Prije tri godine je toj djeci sakupljen novac za gradnju krova menze, prošle godine aparat za pakiranje povrća i voća te dogovor sa lokalnim seljacima da opskrbljuju hranom tu djecu. Ove godine pak je cilj kupiti polovni kombi koji bi tu hranu prevozio do menze. Svake godine uredno možemo vidjeti u što je utrošen taj novac tako što Flavio (glavni u udruzi) i Elio ("compańero Castoro") idu u Santa Fe nadzirati i izvještavati kako je sve potrošeno.  Ja i Alvise konobarimo već 3 godine zaredom. Svatko dobije svoj stol koji mora posluživati. Ove godine je bilo 400 ljudi sve zajedno.  Ove godine se priključila i Katarina.  Argentinska zastava mi je čista pozitiva ko makedonska. Zanimljivi su ti argentinci. Znaju da su živjeli pod diktaturom i da je vojna hunta namjerno slala ljude na Malvinase kako bi dobili narodnu koheziju da se zaorave unutarnji problemi ali oni i dan danas misle da je otočje Malvinas njihovo (što stvara preduvjete za buduča krvoprolića). Bit će da svaki narod mora imati svoje kosture u ormaru koji povremeno ispadaju ad je prenatrpano. Flavio je služio u podmornici i pričao mi je o svojim drugovima, kao da sam slušao jednog hrvatskog branitelja koji pati od ptsp-a. No, dosta o tome.  Društvo si je malo popilo noć prije pa zato izgledamo tako svježe kao iz poplave izbačeni.  Ali nema odmora dok moraš nahraniti ljude mesinom...    Mislim da nismo baš krenuli redosljedom sa članka iz wikipedije jer bi nam trebao čitav dan. Ovako smo djelili hranu samo od podna do 17 h. Donosili smo gladnom puku piletinu i kobasice, rebarca (costillas ili asado de tira) zatim sljedi vacio (flank steak). Od pića je išlo vino svake 4 osobe koje smo ovaj put servirali bez štednje jer nismo imali više vode. Piva se prodavala na šanku. Uz to servirali smo i salatu, chimichurri, salsa koja ide na meso (ponosno izjavljujem da sam ju ja zajedno sa Adryanom dan prije spremao). Marelice, kolač sa dulce de leche (da prste poližeš).  Mariano je iz Argentine i on je glavni assador ili parrillero odnosno kuhar.  Andrea je prvi put sa nama ali vidi se da mu se sviđa.  Pošto smo non stop na nogama onda organizam zahtjeva tekućine koju smo mi dobrano popili.  Nakon obavezne kave i rakijice sljedi lutrija. Stol broj 6 sam ja posluživao i skompao sam se sa svima (a kako nećeš biti simpatičan ljudima kojima nikad ne kažeš ne i uvijek nosiš repete). Onaj nono naslonjen je sav bio ganut i govorio mi je kako je u Italiji već 40 i kusur godina i kako sam ja baš vrijedan mladić (jer sam mu donio 3 boce vina) a njegov sin mi je nudio posao i govorio da znam sa ljudima i davao mi cigare. Nažalost počeo je govoriti da je Berlusconi super pozitivac pa mi je malo pao u očima.  Flavio svake godine održava govro prije lutrije sa kojim predstavlja rad udruge i hvali sve nas koji smo uzeli malo slobodnog vremena da volontiramo.  Kuhari su gotovi pa se lagano ide svojim domovima.     Bel je jedini koji je rastavljao stolove pa je nas pivopije mrko gledao.., svaka mu dala.  Georgetta si je isto uzela predah..  Pa red pjesme...  A onda umorni i prepečeni doma. Iša njuši auto..  Druženje se nastavlja ali zar nije ova fotka ispala kao da Samara iz Kruga nazdravlja? I nije neki altruizam konobariti u zamjenu za prežederavanje u mesu i ciganje ali barem znaš da si nekome sa druge strane svijeta poslao poruku da ti je stalo do njega iako ga ne poznaješ. To čini atmosferu na asadu eksplozijom pozitivne atmosfere i svi smo barem na jedan dan u smijehu.. |
29.06.2010., utorak
Kad se kockice posložeI ODJEDNOM KU-KU, NESTANE ČAROLIJE, NESTANE MAGIJE, JA SAM OPET JA ONAJ STARI KOGA STE ZNALI OD PRIJE KADA IZLAZIM IZ LIFTA PRVO PUSTAM STARIJE ČEKAM RED ZA CRNI KRUH,IDEM U SKOLU, PRISTOJAN MOMAK A LUD U U MOZAK MALO MI FALI ZA TRANSFORMACIJU REP JE PRAVI KRIVAC STA SAM ZIVAC I NEMA GRESKE JA SAM NAJVEĆA GRESKA POREMEĆEN OD SPEENA I ZIVOT JE MILINA (tbf) nema boljeg opisa od ove pjesme  |
25.06.2010., petak
Noćas bi mogao napisati najtužnije stihove Paul Cezanne - Il dolore "Da je čovječanstvo odvajkada bilo razumno, historija ne bi bila dugačka hronika gluposti i zločina." Arthur Schopenhauer ... da sam Pablo Neruda. Ali pošto nisam onda mi ne preostaje ništa doli zapisivanja toka misli. Nema te stvari koja se ne može stvoriti ili popraviti rukama. Kada sam loše volje onda gledam u svoje ruke koje asociram sa poznatim mi stvarima koje je čovjek uspio podignuti iz prašine sa vlastitim rukama. Ruke.. jedan od razloga zašto smo vodeća vrsta na planetu zasad. No, moja vjera u čovječanstvo je večeras poljuljana i nema te misli koja me može ispuniti nadom. Gledam oko sebe i vidim ljude u grču, dođem ovdje na blog i čitam non stop o nekim svađama, smicalicama, ogovaranjima i sve radi toga jer je nečija taština povrijeđena. Izlazim napolje i nailazim na ljude koji misle da su zabavni jer su bezobrazni, jer su povrijedili osobu pokraj sebe smatraju da su ispali face jer je očito bolje povrijediti nego biti povrijeđen. Da o nacionalizmima i vjeri radi koje se beskorisno prolilo toliko krvi ne govorim. Ljudi se i dalje spotiču u iste greške a za nekoga tko proučava povijest nema gorega nego znati da će se ona ponavljati unedogled ili barem do netko ne nauči. Mora da je i Kasandra isto tako bila isfrustrirana kad je znala što će se dogoditi ali joj nitko nije vjerovao. Nitko nije naučio. Čovjek je u samom centru moga grada, ispred moje kuće počeo pišati kao da je najnormalnija stvar. Prije možda godinu dana je jedan nasilnik bacio nedužnog tipa u Rječinu pa se utopio. Ispred Continentala se nitko nije usudio zauzeti se za nekoga tko se ne može obraniti sam a bilo je mnogo ljudi. Koji su gledali. Jedan dečko sa Cresa je radi reda za pizzu zadnje trenutke svjesti proveo na popišanom podu u Starom gradu. A onda je izdahnuo i svi su se sablažnjavali "kako se tako nešto može desiti u ovom gradu?". Kada penzijoner kopa po smeću u potrazi za hranom svi se automatski foliramo da se to ne dešava pa okrenemo glavom. Svakog dana gledam i slušam scene koje vrjeđaju razum, koje se nebi smjele događati. Radi nedostatka sažaljenja, milosti okrečemo svome bližnjem leđa ni ne misleći da tako stvaramo preduvjet da se nama okrenu leđa. Koliko iracionalnosti i zadavanja patnji na ovom svijetu da pomislim kako je ovo zapravo pakao. J edino mjesto na kojem se osjećam dobro jest u prirodi, tamo je sve u harmoniji dok ne stigne čovjek sa bagerom koji se opravdava da će nam novi trgovački centar donjeti zaradu od toliko i toliko te zaposliti najmanje 50 ljudi. Piše na zadnjoj stranici u Novom Listu da je zagađenje u Meksičkom zaljevu prouzročilo gubitak od 2,7 miljarde dolara. Zar nam mora biti jasno da je izginulo toliko života samo kroz prizmu dolara, tog bezvrijednog nejestivog papira? Zar će netko zaista dobiti nešto opipljivo ako oni nesretnici u pojasu Gaze umru od bolesti, manjka hrane, nehumanih uvjeta? Zar ljudi u Afganistanu moraju najebati jer žive na mjestu ispod kojeg se nalaze, koliko ono? Tri biljarde dolara, eura? Koliko je 3 biljarde? Ne mogu si fizički predstaviti tu cifru ali čini se da je nekim ljudima vrijedna ubijanja. Nočas djete u meni plače i jeca. Osjećam svaku bol koja se događa mom bližnjem kao da ju nanose na mene. Da mogu udomio bi svu štenad na ovom svijetu, da mogu prehranio bi svu djecu i školovao ih, invalidima olakšao što je moguće više njihove tegobe, prognanicima dao azil, bolesnima riječ utjehe i lijek ali ništa od toga jer nemam ništa što mi čini da se osjećam nemoćno. Patnja i nanošenje patnje čovjeka na čovjeka su nezaustavljive i izgleda mi kao izgubljena bitka a neostvarive sve ideje koje imam kako bi se to moglo promjeniti barem u ovom našem malom kutku u obliku kifle. Najviše se gadim samom sebi kada iz obrane postupam onako kao oni koji napadaju. Kada se spustim na njihov nivo i odvratim nečime odvratnim u sebi, nečime što ne želim da postanem dok god znam za sebe. I onda vidim kako je biti zao stvar manjeg otpora. Danas je dan državosti. Potpuno fiktivan i licjemjeran dan pa će biti radi toga da ljudi nemaju nekakvu potrebu da pamte taj datum. Neki bi se mogli naljutiti ako napišem da je ova država nastala na nasilju, ubojstvu i krađi i da su oni koji su dali život nasamareni a oni sa ptsp-om marginalizirani. Mene bi poslalo u očaj znati da sam se borio dok su iza mene, na sigurno od fronte, prodavali zadužbinu koja pripada mojoj djeci. Ja to nebi mogao podnjeti i učinio bi neku glupost na sebi ili na ovima sa vlasti. Jer moj um ne može razumjeti kako zločinci mogu biti biti gore a pošten svijet na dnu, spreman da plaća porez na njihove perverzije. Jedan beskučnik koji je radio sa mnom točno prije godinu dana kod Kosog tornja se bacio pod autobus i zaustavio promet svojim tijelom. Kada su ga pitali zašto je to učinio rekao je da ima tek 20 godina i da nema za život, nema prebijene kinte za kruh i mlijeko, nema mjesta u kojem se može osjećati sigurnim. Život nije život ako nema dostojanstva. Strpali su ga u ludnicu a samo je rekao istinu. Ovjde caruje mržnja a ja idem u krevet neutješan a baš bi se volio probuditi u svijetu u kojem ljudi ne moraju nužno biti zagrljeni i smijati se jedan drugome ljubazno. Samo da nema ubijanja, krađe i nanošenja patnje bilo bi dovoljno. Kako ostati priseban u ovoj zbilji? Kako ne poluditi pokraj ovolike količine iracionalnosti? Laku noć svim ljudima dobre volje. |
21.06.2010., ponedjeljak
Jozo ili Pepi? Jozo je ovaj ljevi Pepi je paranoična, sitna i dinamitna, nakon 3 godina ne vjeruje nam i stalno misli da joj želimo nauditi. Čini mi se da je kao mačić dobila batina jer se strašno boji kada ju kreneš gladiti rukom po glavici. Zato nas prati sa distance i promatra što činimo. Ona je sva staložena i precizna u svojim kretnjama, tiha i neupadljiva. Zato nitko ne vjeruje da imamo žensku mačku dok ne podastremo fotke jer se ova sakriva cijelo vrijeme dok su tu gosti. Jozo je hedonist, nonšalantan, hipijevac, obožava jesti, spavati, igrati se, biti u centru pažnje, gricne vas za nogu kada misli da ga ne šljivite dovoljno. Dopušta da ga se nosa i rasteže jer je to njemu gušt. Prede svakih 5 minuta i tako širi pozitivu. Šlampav i neuredan sa svojim dugim repom stalno skuplja mucice te se skliže i zabija u zidove kada je u trku pa ne može zakočiti radi predugih dlaka na šapama. Često se igraju i jedan drugog opale iz igre sa tim mekanim plišanim šapama ali znaju da su osuđeni jedno na drugo i poštuju suživot. Kod ljudskog roda i nije baš tako. Dva različita karaktera i poimanja svijeta. Kada mi netko kaže da životinje nemaju osjećaje ili da su glupe i postoje samo zato jer ljudi to dopuštaju meni pada mrak na oči. Ja se pronalazim u Jozotu. A vi? |